O ranjivosti dijaboličnog

U bogatoj konkurenciji Shakespeareovih likova, Richard III. tumači se kanonski kao najjasnije utjelovljenje čistog, dijaboličnog zla. Spreman na sve kako bi se prokrao do prijestolja, Richard za sobom ostavlja pustoš, trupla i zavade, ruši sve obzire i ucviljuje svakoga koga stigne. Njegovo je poslanje, svojevrsna misija, ostvariti se na prijestolju i što god je potrebno kako bi do tamo stigao, učinit će. No, Richard u isto vrijeme ima i tjelesne mane, grbu i kraću nogu, šepav je, tjelesno sasvim neugledna pojava. Stoga se njegovo zlo može sagledavati i kroz taj aspekt karaktera koji je, kako to kod barda iz Avona u pravilu biva, mnogo kompleksniji od onoga što se čini.

Filip Vidović iznio je naslovni lik uvjerljivo i promišljeno, bez fraziranja / Snimio Marko Ercegović

Richard je, naime, u opisanoj interpretaciji, žrtva odbacivanja. Svi mu se rugaju, doživljavaju ga, uslijed njegovih mana, tragikomičnom pojavom nesposobnom za sudjelovanje u dvorskim spletkarenjima. Pogrešno! Richard će ih nadmašiti u kompleksnosti spletkarenja, kao i u posljedicama tih zakulisnih aktivnosti. Nadmašiti najozbiljnije. Brojem smaknutih, ali i postizanjem cilja (koji će se, doduše, brzo urušiti).

Ova interpretacija, a koja potječe od „oca“ psihoanalize Sigmunda Freuda, čini se kao da je u temelju dubrovačko-zagrebačko-varaždinske predstave, čija je dubrovačka premijera održana na mitskom mjestu Shakespearea na Igrama, tvrđavi Lovrjenac. Redatelj Vito Taufer i scenograf Branko Hojnik postavili su zbivanja na povišenu pozornicu bez dodatnih scenografskih elemenata, emulirajući tako pozornice iz vremena nastanka drame.

Glazbenici, predvođeni Matom Matišićem (uz njega sviraju još i Damir Josipović i Darko Terlević) smješteni su neposredno ispod pozornice, u ravnini s prvim redom gledališta. Izvode Matišićeve, za ovu predstavu napisane, songove izrazitog brechtijanskog nadahnuća i aktualizacijskog potencijala. Dok se na povišenoj pozornici odvija Shakespeareova drama, u kojoj su zadržani njegovi likovi, tijek radnje i stih (u novom prijevodu Andyja Jelčića), ona se povremeno prekida songovima koji nisu nadomjestak, dodatak ili pokušaj jalovog uklapanja u cjelinu, nego komentar onoga što se događa. Ostvarena je tako zanimljiva dvorazinska igra, za aktualizacijske trendove u suvremenom kazalištu pomalo neobična, no upravo zato funkcionalna.

Okvir čiste, jasne mizanscene, međutim, nije sasvim iskoristio potencijal Lovrjenca. Jasno je kako je predstava mišljena za tri scene (uz dubrovačku, još i onu zagrebačkog i varaždinskog HNK), i mora se tome prilagoditi. No, zidovi tvrđave, njezina istodobna snaga i skučenost, ovdje su bili tek kulisa za zbivanja, rijetko se (tek u jednom od posljednjih prizora, a i tada simbolično) uključujući u cjelinu. Stoga kao najznačajniji vizualni naglasak ostaju kostimi Alana Hranitelja, podcrtani svjetlom Tomislava Maglečića, a impostirani dalekim referencama na šahovske figure, što se i značenjski i oblikovno čini pogođenim u kontekstu drame koja ima više pijuna nego samosvojnih, čvrstih likova.

Umjesto prvotno najavljenog Živka Anočića, naslovnu je ulogu zaigrao Filip Vidović. Kada bi se pošlo od kanonske interpretacije, njegovom bi se Richardu mogao zamjeriti nedostatak dijaboličnosti, nekovrsna „mekoća“ u raskoraku s postupcima lika. No, ako se ima u vidu interpretacija Richarda kao figure čija je jedina samorealizacija moguća upravo kroz zlodjela koja čini, Vidovićev Richard postaje uvjerljiviji. Nije on, naravno, neshvaćeni „potencijalni“ kralj, i dalje je beskrupulozni ubojica i spletkar, no ti se postupci mogu čitati i kroz optiku osobnosti. Drugim riječima, Richard je, u Vidovićevoj interpretaciji, lik koji se ne svodi samo na zadavanje rana, nego je i sam ranjen, ma koliko brutalan i beskrupulozan bio njegov odgovor na tu ranjivost. Takvu dvostrukost karaktera Vidović, još uvijek mlad glumac, iznio je uvjerljivo i promišljeno, bez fraziranja, što se treba promatrati kao uspjeh u poplavi jednodimenzionalnih shvaćanja likova kakva se često vide na scenama u postavljanju klasika.

Pored Richarda, svi su ostali likovi tek pojave u njegovim rukama, pijuni kojima će se grbavac poigrati i tragično ih dokončati čim mu se pruži prilika. Njihova je stamenost i uvjerenost u sebe tek poza, kao što pokazuje, primjerice, scenska pojavnost Gorana Grgića u dvostrukoj ulozi Edwarda IV. i Vojvode od Clarencea ili Helene Minić koja, kao Margareta, jedna od kraljica udovica, pokazuje svu nemoć i plitkost tih navodnih dvorskih intriganata. Posebno je tragikomičan lik Lady Ane, koji je tako i iznijela Iva Jerković Oreški, dok je zanimljiva minijatura Nadbiskupa Yorka u interpretaciji Ivana Colarića.

Temeljito čitanje Richarda III. na (nedovoljno iskorištenom) Lovrjencu pokazuje kako se i nekanonske interpretacije mogu ostvariti zanatski uredno. Nije potrebno mnogo. Tek režija koja zna što želi i glumci koji su spremni studiozno pristupiti povjerenim im karakterima.